Iako nam je podarila falus od slonovače, figuru jedre Venere i sliku vulve na zidu pećine, praistorijska erotska umetnost je uglavnom bila apstraktna i bezlična. Međutim, otkriven je izuzetak.

Grupa od 100 firgura predstavlja jedan ili nekoliko rituala plodnosti. Veličine su od preko do 2,7 metara do svega nekoliko santimetara. Sve su u istoj ceremonijalnoj pozi – ruke savijene u laktovima, desnom pokazuju ka nebu a levom ka zemlji. Žene su predstavljene u većim dimenzijama, sa trouglastim torzoima i „frizurama”, dok su muškarci golih glava i svi sa penisima u erekciji. Treća grupa figura je izgleda biseksualna ili predstavlja šamane – ima ženske frizure i nakit na grudima ali i penise u erekciji.
Crtež je podeljen na četiri scene i sve su, osim prve, prepune muških i ženskih figura i prikaza penetracije i masturbacije.

Da li je moguće da su ove kulture bile povezane uprkos razdaljini od 2600 km i nepoznatom broju godina? Odgovor zavisi od toga ko je stvorio crteže. Kineski naučnici ih pripisuju nomadskim kulturama iz oko 1000. godine pre n.e, ali Dejvis-Kimbolova ističe da su nomadi pravili prenosivu umetnost i ne ovako velike slike. Reč je svakako bila o stalno naseljenom narodu, jer su crteži nastajali tokom nekoliko vekova. Jedini period u praistoriji kada je poznato da su u ove oblasti bile stalno naseljene je Bronzano doba, dakle jedan milenijum pre 1.000 pre n.e.

Nekoliko stotina kilometara udaljeno od ovih petroglifa pronađeno je i seksualno najeksplicitnije groblje, takođe iz Bronzanog doba. Mnogo je pitanja na koja naučnici još nemaju odgovor u vezi sa crtežima iz Kangđiašimenđija. Bez obzira da li ćemo ih ikada dobiti, slike su spektakularan pokazatelj kako je seks bio jedna od pokretačkih sila umetničke kreacije.
Izvor: Blic










